Asertivnost – sposobnost zauzimanja se za sebe

Asertivnost je sposobnost da jasno, otvoreno i odlučno izrazimo svoje mišljenje, osjećaje, potrebe i granice, a da pritom poštujemo druge ljude.

Ona se nalazi između pasivnosti i agresivnosti. Pasivna osoba često prešuti ono što misli kako ne bi došlo do sukoba, dok agresivna pokušava nametnuti svoje mišljenje drugima. Asertivna osoba zna reći što misli, ali bez napadanja, vrijeđanja ili omalovažavanja.

Biti asertivan znači razumjeti da imam pravo na svoje mišljenje, ali i da ga imaju drugi. Ne moram se složiti s nekim samo zato što ima autoritet, niti moram odustati od svog stava zato što se druga osoba sa mnom ne slaže.

Asertivnost nam pomaže postaviti zdrave granice, zauzeti se za sebe, smanjiti nakupljanje nezadovoljstva i graditi kvalitetnije odnose s drugima. Ona razvija samopoštovanje jer nas uči da možemo biti svoji bez potrebe da povređujemo druge.

Asertivnost znači zauzeti se za sebe, a pritom ne ugrožavati dostojanstvo drugih.

Zdravlje nacije – problem o kojemu se premalo govori

 

Hrvatska se danas suočava s ozbiljnim zdravstvenim problemima i izazovima.

Kardiovaskularne bolesti među vodećim su uzrocima smrti, a Hrvatska ima i vrlo visoku pojavnost pojedinih vrsta raka u europskim usporedbama.

Glavni čimbenici rizika dobro su poznati: pušenje, štetna uporaba alkohola, nezdrava prehrana, nedovoljno kretanja, nedostatak kvalitetnog sna, kronični stres i nedovoljno odazivanje na preventivne preglede.

Pušenje je i dalje raširena navika, alkohol je društveno prihvaćen, a prekomjerna tjelesna težina predstavlja sve veći javnozdravstveni problem.

Sve to doprinosi velikom broju bolesti koje se u značajnoj mjeri mogu spriječiti ili čije se posljedice mogu ublažiti pravodobnom prevencijom i liječenjem.

Ni mentalno zdravlje nije problem koji se smije zanemariti. Depresija, anksioznost, ovisnosti i drugi problemi mentalnog zdravlja pogađaju velik broj ljudi. Mnogi pate u tišini jer ih još uvijek koče stigma, strah od osude i nedostatak podrške.

Najproblematičnije je što se o svemu tome premalo govori.

Povremeno se pojavi neki članak, kampanja ili javnozdravstvena akcija, ali prevencija ne bi smjela biti povremena tema. Ona bi trebala biti trajni društveni i državni prioritet.

Rješenja nisu jednostavna, ali smjer je poznat: snažnija prevencija, kvalitetnija edukacija o zdravlju i jasan, otvoren i kontinuiran javni razgovor o zdravstvenim problemima.

Zdravlje nacije nije samo pitanje zdravstvenog sustava. Ono je pitanje načina na koji živimo, što unosimo u sebe, koliko se krećemo, kako spavamo, kako se nosimo sa stresom i koliko brinemo o vlastitom zdravlju.

Vrijeme je da o tome počnemo govoriti glasno, ozbiljno i kontinuirano.

Zdravlje nacije trebalo bi postati jedan od naših najvažnijih društvenih prioriteta.

Prevencija – zdravlje se čuva prije bolesti

Prevencija znači djelovati prije nego što se bolest pojavi. To počinje od pojedinca i njegovih svakodnevnih navika: pravilne prehrane, dovoljno kretanja, kvalitetnog sna, održavanja zdrave tjelesne težine, izbjegavanja pušenja, alkohola i narkotika, brige o mentalnom zdravlju te redovitih zdravstvenih pregleda.

Mnoge bolesti ne nastaju preko noći. Često im godinama prethode nezdrave navike i zanemarivanje ranih znakova. Zato briga o zdravlju ne bi trebala početi tek kada se pojavi problem, nego mnogo ranije. To se odnosi i na tjelesno i na mentalno zdravlje.

Prevencija nije samo osobna odgovornost pojedinca. Ona bi morala biti prioritet zdravstvenog sustava, obrazovanja, javnog informiranja i zdravstvene politike. Posebno je važna uloga države i vlasti jer one donose zakone, određuju prioritete, usmjeravaju javna sredstva i stvaraju uvjete koji mogu poticati ili otežavati zdrave izbore.

Liječenje je važno kada se bolest pojavi, ali još je važnije učiniti što možemo da do nje ne dođe,

Prevencija znači čuvati zdravlje prije nego što nastane potreba za liječenjem.

Ja, ovdje i sada

 

Istinski prisutni i istinski sretni možemo biti samo kada živimo u sadašnjem trenutku – u ovdje i sada. Velika većina ljudi, nažalost, ili živi u prošlosti ili u budućnosti.

U prošlosti žive kroz samosažaljenje, ljutnju, krivnju, povrede, žaljenje, razočaranje, ogorčenost i stalno vraćanje na ono što je bilo.

U budućnosti žive kroz strah, očekivanja, brigu, neizvjesnost, pretjerano planiranje, predviđanje problema i razmišljanje o onome što bi se moglo dogoditi.

Prošlost ne možemo promijeniti, ali iz nje možemo učiti. Budućnost ne možemo znati, ali je možemo stvarati samo svojim današnjim izborima. Zato nije problem prisjetiti se prošlosti ili razmišljati o budućnosti – problem nastaje kada zbog onoga što je bilo ili onoga što bi moglo biti uglavnom ne primjećujemo ono što se događa upravo sada.

Život u sadašnjem trenutku donosi unutarnji mir i zadovoljstvo te daje jasnoću. Pomaže nam da uživamo u malim stvarima, bolje slušamo druge, kvalitetnije obavljamo ono što radimo i svjesnije biramo kako ćemo reagirati.

Život se ne događa ni u prošlosti ni u budućnosti – život se događa upravo sada.

Sve što želimo – želimo zbog osjećaja

 

Iza mnogih naših želja i postupaka krije se želja za određenim unutarnjim osjećajem.

Ne želimo novac samo zbog novca, već zbog osjećaja sigurnosti i slobode.
Ne želimo uspjeh samo zbog rezultata, već zbog osjećaja vrijednosti i zadovoljstva.
Ne tražimo ljubav samo zbog odnosa, već zbog osjećaja povezanosti i prihvaćenosti.

A i ono što izbjegavamo, izbjegavamo zato što ne želimo osjetiti strah, bol, sram ili neugodu.

Isto vrijedi i za naše navike, odluke i postupke. Često ih ponavljamo ili donosimo zato što nam donose određeni osjećaj ili nas udaljavaju od onoga što ne želimo osjećati.

Biti svjestan toga važno je jer tada bolje razumijemo što nas pokreće i lakše razlikujemo svoje stvarne potrebe od automatskih reakcija.

Kada zastanemo i pogledamo ispod same želje, često otkrijemo da ne tražimo ono što mislimo da tražimo. Tražimo ono kako želimo da se osjećamo.

Ne tražimo uvijek ono što mislimo da želimo – često tražimo samo osjećaj koji vjerujemo da će nam to donijeti.

Ovdje i sada – prostor između emocije i reakcije

Biti ovdje i sada znači biti svjestan onoga što se upravo događa u nama i oko nas, bez stalnog vraćanja u ono što je bilo ili odlaska u ono što bi moglo biti.

Kada smo ljuti, naš um odlazi u prošlost. Vraćamo film nekog događaja, prisjećamo se riječi i postupaka koji su nas povrijedili i ponovno proživljavamo nepravdu. Što se više vraćamo u taj događaj, ljutnja se sve više pojačava.

Kada smo u strahu i brizi, um odlazi u budućnost. Stvaramo moguće scenarije, predviđamo probleme i pitamo se: „Što ako se dogodi ovo ili ono?“ Tako možemo osjećati strah zbog nečega što se još nije dogodilo.

Biti u sadašnjosti ne znači da više ne osjećamo ljutnju ili strah. Emocija će se pojaviti. Razlika je u tome što je možemo primijetiti prije nego što nas preuzme.

Umjesto da odmah reagiramo, možemo zastati i zapitati se:

Što ja sada osjećam?

U tom trenutku stvaramo prostor između emocije i reakcije. Taj prostor omogućuje nam da ne djelujemo automatski i impulzivno, nego da sami odlučimo kako ćemo odgovoriti.

Biti ovdje i sada zato nije bijeg od emocija. To je sposobnost da ih osjetimo, prihvatimo i ostanemo svjesni onoga što se događa u nama.

Biti ovdje i sada znači osjetiti emociju, ali ne dopustiti da ona umjesto nas odlučuje kako ćemo postupiti.

Pet faza odnosa – od zaljubljenosti do istinskog zajedništva

 

Svaki odnos ima svoj razvojni put.

Na početku postoji snažna privlačnost, osjećaj bliskosti i uvjerenje da smo pronašli osobu koja nas potpuno razumije. No odnos se ne pokazuje u početnoj zaljubljenosti. Njegova prava vrijednost otkriva se tek kada prođe kroz razlike, sukobe, razočaranja i prihvaćanje.

Možemo govoriti o pet faza razvoja odnosa.

1. Medeni mjesec – „Ti si ono što sam tražio“

To je razdoblje zaljubljenosti, idealizacije i snažne emocionalne povezanosti.

Partnera često ne vidimo potpuno onakvim kakav jest, nego kroz vlastite projekcije, želje i očekivanja.

Sve izgleda jednostavno. Razlike su male, mane simpatične, a sličnosti velike.

Ali medeni mjesec nije konačni cilj odnosa. On je tek njegov početak.

2. Optuživanje – „Problem si ti“

S vremenom počinju izlaziti na površinu razlike. Ono što nam je prije bilo nevažno počinje smetati. Partner više nije idealna slika koju smo stvorili u glavi.

Tada se često pojavljuje optuživanje:

„Ti se moraš promijeniti.“
„Ti si kriv.“
„Da si drugačiji, naš odnos bi bio dobar.“

U ovoj fazi mnogi odnosi zapnu ili završe.

Problem nije nužno u tome što postoje sukobi. Problem nastaje kada svatko pokušava dokazati da je drugi kriv, umjesto da pokušaju razumjeti što se zapravo događa između njih.

Sukob tada postaje borba protiv partnera umjesto prilike za razumijevanje odnosa.

3. Prihvaćanje – „Vidim te kakav jesi“

Ako partneri uspiju proći kroz fazu optuživanja, može nastupiti nešto potpuno drugačije – prihvaćanje.

Prihvaćanje ne znači da nam je sve prihvatljivo niti da trebamo tolerirati nepoštovanje, nasilje ili destruktivno ponašanje.

Znači da prestajemo pokušavati drugu osobu pretvoriti u ono što smo zamislili.

Počinjemo govoriti:

„Ti si ti. Ja sam ja. Ne moramo biti isti da bismo se voljeli.“

Tada partnera počinjemo stvarno upoznavati, a ne samo voljeti vlastitu sliku o njemu.

4. Predanost – ljubav kao svjesna odluka

U ovoj fazi ljubav prestaje biti samo osjećaj.

Osjećaji se mijenjaju. Nekada smo bliski, nekada umorni, nekada ljuti, nekada zbunjeni. Ako se ljubav temelji samo na osjećaju, odnos će ovisiti o tome kako se trenutno osjećamo.

Zrela ljubav postaje svjesna odluka i predanost.

Predanost ovdje ne znači trpjeti sve niti ostati u odnosu pod svaku cijenu. Znači svjesno ulagati u odnos, razgovarati, preuzimati odgovornost i ne odustajati od ljubavi svaki put kada se pojavi teškoća.

Ljubav postaje važnija od trenutnog raspoloženja jer više nije samo pitanje:

„Što ja dobivam iz ovog odnosa?“

nego i:

„Što mogu dati ovom odnosu?“

5. Zajedništvo – „Ja, ti i mi“

Najzrelija faza odnosa nije gubitak sebe u drugoj osobi.

Naprotiv.

Pravo zajedništvo nastaje kada postoje dvoje cjelovitih ljudi koji mogu biti svoji, a istodobno stvarati nešto zajedničko.

Ja + ti = mi

Ali „mi“ ne poništava „ja“ i „ti“.

U toj fazi razvija se duboko međusobno razumijevanje. Ne znači da partneri uvijek misle isto ili da se nikada ne sukobljavaju. Znači da mogu razumjeti jedno drugo čak i kada se ne slažu.

Ne moramo biti jednaki da bismo bili jedno.

Odnos tada više nije mjesto u kojem pokušavamo pronaći nekoga tko će ispuniti naše unutarnje praznine. Postaje prostor u kojem se dvoje ljudi svjesno susreće, prihvaća, raste i zajedno gradi život.

Put od zaljubljenosti do istinskog zajedništva nije put bez sukoba. To je put na kojem učimo kako od „ti i ja protiv tebe i mene“ doći do „ti i ja zajedno protiv problema“.

Zrela ljubav nije kada pronađemo savršenu osobu, nego kada dvoje nesavršenih ljudi nauče graditi zdravo „mi“ bez gubitka vlastitog „ja“.

Kako ono što činimo utječe na ono što osjećamo

Naše svakodnevne aktivnosti utječu na naše tijelo, živčani sustav, hormone i neurotransmitere, a time i na naše raspoloženje, motivaciju, energiju i osjećaj povezanosti.

Četiri važne tvari povezane s našim raspoloženjem i ponašanjem su:

Dopamin – povezan je s motivacijom, učenjem i osjećajem nagrade.
Podržavamo ga ostvarivanjem malih ciljeva, završavanjem obaveza, učenjem nečeg novog, tjelesnom aktivnošću, kreativnim radom i slušanjem glazbe.

Serotonin – važan je za regulaciju raspoloženja i sna.
Na njegovu regulaciju pozitivno mogu utjecati kretanje, dnevno svjetlo, boravak u prirodi, kvalitetan san i redovit dnevni ritam.

Oksitocin – povezan je s bliskošću, povezanošću i osjećajem sigurnosti.
Na njegovu aktivnost mogu utjecati razgovor s bliskom osobom, zagrljaj, dodir, druženje, pomaganje drugima, zahvalnost i zajedničko vrijeme s ljudima koji su nam važni.

Endorfini – sudjeluju u regulaciji boli i osjećaju ugode.
Njihov sustav možemo potaknuti tjelesnom aktivnošću, smijehom, plesom, igrom i drugim aktivnostima u kojima uživamo.

Zato je jako važno kako provodimo svoje dane.

Na naše unutarnje stanje utječu mnoge svakodnevne stvari: koliko spavamo, koliko se krećemo, koliko smo izloženi dnevnom svjetlu, s kim provodimo vrijeme, što radimo i što unosimo u sebe.

Način na koji živimo svaki dan ne oblikuje samo naše navike – on oblikuje naše tijelo, naš um i čovjeka koji postajemo.

Ono čemu dajemo svoju pažnju, vrijeme i energiju oblikuje naš život

 

Naša pažnja je ograničen resurs. Ono čemu svakodnevno dajemo svoju pažnju, vrijeme i energiju vremenom zauzima sve više prostora u našem životu.

Usmjeravanje pažnje jedan je od ključnih principa u psihologiji i osobnom razvoju. Ono što često primjećujemo, o čemu razmišljamo i čemu posvećujemo svoju energiju, postaje sve prisutnije u našem iskustvu i ponašanju.

Ako stalno razmišljamo o problemima, hranimo zabrinutost i stres. Ako pažnju usmjeravamo prema rješenjima, otvaramo prostor za ideje i djelovanje.

Isto vrijedi i za odnose, znanje, vještine i navike. Ono čemu posvećujemo vrijeme raste. Odnosi kojima se posvećujemo postaju snažniji, vještine koje vježbamo postaju bolje, a navike koje ponavljamo postaju dio našeg života.

Zato je izuzetno važno paziti gdje svakodnevno usmjeravamo svoju pažnju. Ne možemo uvijek birati što će nam se dogoditi, ali možemo birati čemu ćemo nakon toga posvetiti svoj fokus.

Dobro je zastati i zapitati se: Čemu svakodnevno dajem svoju pažnju i vodi li me to u smjeru života kakav želim živjeti?

Jer ono na što se svakodnevno usmjeravamo postupno oblikuje ono što mislimo, kako se ponašamo, što biramo i kakve navike stvaramo.

Ono čemu svakodnevno dajemo pažnju, vrijeme i energiju ne zauzima samo naše vrijeme — ono postupno oblikuje naš život.

Lanac oblikovanja našeg života

 

Lanac oblikovanja je proces koji pokazuje kako iz jedne situacije i našeg tumačenja te situacije, korak po korak, nastaju naše misli, osjećaji, stavovi, riječi, djela i navike koje s vremenom oblikuju naš karakter, naše izbore i naš životni put.

SITUACIJA → TUMAČENJE → MISLI ↔ OSJEĆAJI → STAV → RIJEČI → DJELA → NAVIKE → KARAKTER → IZBORI → ŽIVOTNI PUT

Na situacije koje nam se događaju ne reagiramo samo na temelju onoga što se dogodilo. Prvo ih tumačimo, a naše tumačenje utječe na misli i osjećaje. Oni oblikuju naš stav, a stav se kroz riječi i djela pretvara u ponašanje. Ono što često ponavljamo postaje navika. Navike s vremenom oblikuju naš karakter, a karakter utječe na naše izbore. Tako nešto što je počelo kao obična reakcija na jednu situaciju može, ako se stalno ponavlja, postati dio našeg životnog puta.

Primjer

Ista situacija – dva različita puta

Situacija: Netko me kritizira.

Prvo tumačenje

Tumačenje: „Ne poštuje me.”
↓
Misli ↔ osjećaji: „Moram se braniti.” → ljutnja.
↓
Stav: „Neću nikome dopustiti da me ponižava.”
↓
Riječi: Oštro odgovaram.
↓
Djela: Ulazim u sukob.
↓
Navika: Na kritiku reagiram napadom.
↓
Karakter: Postajem konfliktna osoba.
↓
Izbori: Biram odnose i situacije u kojima potvrđujem svoj obrazac.
↓
Životni put: Sve više živim u konfliktima.

Drugo tumačenje

Tumačenje: „Možda mi želi ukazati na nešto što mogu poboljšati.”
↓
Misli ↔ osjećaji: „Mogu saslušati i vidjeti ima li u tome istine.” → smirenost.
↓
Stav: „Kritika ne mora biti napad; mogu iz nje nešto naučiti.”
↓
Riječi: „Reci mi što misliš da mogu napraviti bolje.”
↓
Djela: Slušam, razmišljam i ispravljam ono što mogu.
↓
Navika: Kritiku koristim kao priliku za učenje.
↓
Karakter: Postajem otvorenija i odgovornija osoba.
↓
Izbori: Biram ljude i odnose u kojima postoji prostor za iskrenost i rast.
↓
Životni put: Sve više učim, razvijam se i gradim kvalitetnije odnose.

Situacija je ista. Razlika nastaje u tumačenju.

To je važno razumjeti jer često ne možemo birati što će nam se dogoditi, ali možemo učiti preispitivati način na koji ono što nam se događa tumačimo.

Što napraviti?

Zastati nekoliko sekundi i zapitati se:

„Da li ovu situaciju ispravno tumačim? Jesam li izvukao pravilan zaključak iz nje?”

To pitanje može promijeniti našu reakciju, a ponavljanjem drugačijih reakcija možemo mijenjati i svoje navike, karakter i izbore.

Ovaj lanac s vremenom može postati i svojevrsni krug. Naš karakter utječe na naše stavove i način tumačenja novih situacija, a naši izbori stvaraju nove situacije. Tako ono što smo ranije ponavljali može početi određivati kako ćemo gledati na ono što nam se događa u budućnosti.

Situacija → tumačenje → reakcija → ponavljanje → obrazac → karakter → izbori → nove situacije.

Naš životni put ne određuju samo događaji koji nam se događaju, nego prvenstveno značenja koja im dajemo i način na koji na njih odgovaramo.

Vježba 2. Gledanje u oči – jednostavna vježba za stvaranje bliskosti

Eye Gazing, odnosno vježba gledanja u oči, jednostavna je vježba u kojoj nekoliko minuta gledamo drugu osobu u oči, bez razgovora i ometanja. Vježbu možemo raditi i sami sa sobom, gledanjem vlastitog odraza u oči u ogledalu.

Eye Gazing je jedan od najbržih načina za stvaranje osjećaja bliskosti.

Kako se provodi?

Dvije osobe sjednu jedna nasuprot drugoj, namjeste štopericu na najmanje četiri minute i jednostavno gledaju jedna drugu u oči.

U početku se mogu pojaviti nelagoda, nervoza, smijeh ili potreba da skrenemo pogled. Kako vrijeme prolazi, napetost se često smanjuje i javlja se veća opuštenost i otvorenost.

Koje su koristi?

Eye Gazing može pomoći da:

• brže stvorimo osjećaj bliskosti s drugom osobom
• povećamo osjećaj povezanosti i povjerenja
• budemo prisutniji u trenutku i usmjereniji na osobu ispred sebe
• smanjimo društvene maske i potrebu da ostavimo određeni dojam
• bolje primjećujemo emocije druge osobe
• postanemo svjesniji vlastitih emocija i reakcija
• lakše prihvatimo vlastitu ranjivost
• kroz gledanje sebe u ogledalo produbimo odnos prema sebi

Može se provoditi s partnerom, prijateljem, članom obitelji ili drugom osobom s kojom želimo razviti dublji odnos.

Ne zahtijeva nikakvu posebnu opremu ni znanje. Potrebno je samo nekoliko minuta, mirno mjesto i spremnost da budemo stvarno prisutni.

Najmanje četiri minute iskrenog gledanja u oči mogu otvoriti vrata bliskosti do koje ponekad ne dođemo ni nakon mjeseci ili godina upoznavanja.

Četiri situacije u kojima se otkriva karakter

 

Kada upoznamo novu osobu, obično slušamo što govori o sebi. Ipak, najbolje ćemo je upoznati kroz njeno ponašanje. Zato ju je najkorisnije promatrati u ove četiri situacije.

1. Kada dobije ono što želi

Kada dobije ono što želi, pokazuje kako se odnosi prema uspjehu i drugima. Je li zahvalna i obzirna ili bahata i sebična?

U toj situaciji možemo prepoznati zahvalnost ili oholost.

2. Kada ne dobije ono što želi

Kada čuje „ne”, vidimo kako se nosi s odbijanjem i frustracijom. Poštuje li tuđu odluku ili se ljuti, pritišće i pokušava manipulirati?

U toj situaciji možemo prepoznati samokontrolu i poštovanje tuđih granica ili potrebu za kontrolom i manipuliranjem.

3. Kada pogriješi

Pogreška pokazuje odnos osobe prema odgovornosti. Može li reći „pogriješio sam” ili odmah traži nekoga koga će okriviti?

U toj situaciji možemo prepoznati odgovornost i poniznost ili prebacivanje krivnje i neodgovornost.

4. Kada ima moć nad nekim slabijim od sebe

Način na koji se odnosi prema onima od kojih ništa ne očekuje puno govori. Je li osoba prema slabijem ljubazna i pravedna ili koristi svoju poziciju da ga ponizi?

U toj situaciji možemo prepoznati pravednost i empatiju ili okrutnost i zloupotrebu moći.

Ove četiri situacije ne otkrivaju cijelu osobu, ali nam mogu dati vrlo vrijedan uvid u njezine vrijednosti i karakter. Zato nije dovoljno slušati što osoba govori o sebi; treba promatrati obrazac njezina ponašanja kroz različite životne situacije.

Karakter čovjeka ne pokazuje se najbolje onda kada želi ostaviti dobar dojam, nego onda kada mu život da ono što želi, kaže mu „ne”, suoči ga s vlastitom pogreškom ili mu da moć nad drugim čovjekom.

Ogledalo u koje se mnogi ne žele pogledati

Rad na sebi nije laka tema. Traži priznanje vlastitih slabosti, spremnost na promjenu i disciplinu da se ustraje i onda kada nije lako.

Izgradnja karaktera još je zahtjevnija. Nije dovoljno znati što je ispravno. Potrebno je tako i postupati.

Zato ljudi koji ozbiljno rade na sebi ponekad drugima nisu ugodni. Govore ono što misle, žive ono što govore i svojim primjerom pokazuju ono što drugi možda ne žele vidjeti.

Njihova disciplina podsjeća ih na vlastitu nedisciplinu. Njihova odgovornost na vlastite izgovore. Njihova promjena na sve ono što sebi i drugima govore, a već dugo odgađaju.

Tada se pojavljuje samosabotaža. Umjesto da se zapitaju što mogu promijeniti kod sebe, lakše im je udaljiti se od onih koji ih na to podsjećaju. Onaj tko ozbiljno radi na sebi osjeća takvo udaljavanje, ali zbog toga ne odustaje od svog puta. Ogledalo ne prestaje biti ogledalo zato što se netko ne želi pogledati u njega.

Rad na sebi nije natjecanje s drugima. To je spremnost na iskrenost prema sebi i preuzimanje života u svoje ruke.

Dobro ogledalo ne pokazuje drugima kakvi bi željeli biti, nego im pokazuje kakvi zaista jesu.

Ne razbijaj ogledalo samo zato što ti se ne sviđa vlastiti odraz.

Gledaj djela, a ne riječi

 

O ljudima često stvaramo sliku na temelju onoga što govore. Netko može govoriti kako mu je obitelj najvažnija, ali pogledaj koliko vremena provodi s njom. Može govoriti da poštuje roditelje, ali pogledaj kako se prema njima ponaša. Može govoriti da voli svoju djecu, ali pogledaj sluša li ih i ima li vremena za njih. Može govoriti da želi promjenu, ali pogledaj što svakodnevno radi. Netko može govoriti da je pošten, ali kada mu odgovara, traži opravdanje za zaobilaženje pravila. Može govoriti da mu je zdravlje važno, ali godinama ne mijenja navike koje mu štete.

Zato ne gledaj samo što čovjek govori, nego što radi.

Gledaj preuzima li odgovornost kada pogriješi, priznaje li kada nešto ne zna, drži li riječ i kako se ponaša prema slabijima.

Jedan postupak ne govori puno o čovjeku i nije dobro na temelju jednog postupka donositi sud o njemu. Svatko može pogriješiti. Važan je obrazac ponašanja – ono što osoba iznova i iznova radi.

Isto vrijedi i za nas same. Nije važno samo što mislimo da jesmo, nego što svojim ponašanjem svakodnevno pokazujemo.

Vrijeme i ponavljanje postupaka najbolje će pokazati jesu li riječi u skladu s djelima.

Riječi mogu stvoriti dojam, ali djela otkrivaju karakter.

Strahovi – zašto se s njima moramo suočiti

 

Strah je dio života. Svi se nečega bojimo – bolesti, neuspjeha, odbijanja, gubitka, promjene, samoće ili nepoznatog.

Problem nastaje kada zbog straha počnemo izbjegavati ono s čime se trebamo suočiti.

Kada bježimo od straha, kratkoročno osjećamo olakšanje, ali ga dugoročno samo jačamo. Ono što izbjegavamo u našim mislima postaje veće nego što stvarno jest.

Zato se sa strahovima moramo suočiti.

Suočiti se sa strahom ne znači da ga više ne osjećamo.

Svaki put kada se suočimo s nečim čega smo se bojali i shvatimo da smo to mogli podnijeti, strah gubi dio svoje snage, a naše samopouzdanje raste.

Naravno, strah nas ponekad upozorava na stvarnu opasnost i tada ga treba poslušati. Ali strah koji nas stalno zaustavlja ograničava naš život.

Strah se ne pobjeđuje bježanjem od njega, nego hrabrošću da mu se približimo.

Svaki odnos nešto nam pokazuje

Svaki odnos u našem životu može nam nešto pokazati.

Bez obzira na to je li riječ o roditeljskom, partnerskom, prijateljskom ili poslovnom odnosu, svaka osoba koja ulazi u naš život može na neki način utjecati na naš osobni rast. To mogu biti i kratki, slučajni susreti s ljudima koje možda nikada više nećemo vidjeti, ali koji nam u nekoliko trenutaka mogu pokazati nešto novo o životu, drugima ili nama samima.

Ponekad osoba dotakne našu nesigurnost, strah, povrijeđenost, potrebu za kontrolom ili neku staru povredu koja još uvijek utječe na nas.

Ponekad kroz odnos doživimo prihvaćanje, razumijevanje, podršku i ljubav. Tada nam iskustvo s tom osobom pokazuje koliko se možemo otvoriti, vjerovati i biti bolji ljudi.

Odnosi su ogledalo koje nam uvijek nešto pokazuje o nama samima.

Neke osobe su tu da ostanu, neke da nas nečemu nauče, a neke da nas pokrenu. Neke nam otkriju gdje još trebamo raditi na sebi, a neke nam pokažu što u odnosima želimo, a što više ne želimo prihvaćati.

Osoba koja nas najviše uznemiruje dodiruje dio nas koji još nismo riješili. Ali ponekad nam upravo takav odnos pokazuje i gdje trebamo postaviti granicu.

Zato svaki odnos možemo promatrati kao iskustvo iz kojeg nešto možemo naučiti – o drugima, o životu, ali prije svega o nama samima.

Samosabotaža u procesu promjene

Kada odlučimo nešto promijeniti u svom životu, najčešće mislimo da će najveća prepreka biti nedostatak vremena, volje ili discipline. Međutim, najčešće najveća prepreka dolazi iznutra.

To se naziva samosabotaža – ponašanje kojim, svjesno ili nesvjesno, sami sebi otežavamo promjenu koju želimo ostvariti.

Oblici samosabotaže su:

Odgađanje – stalno govorimo da ćemo početi sutra, od ponedjeljka ili kada se stvore bolji uvjeti.

Traženje opravdanja – uvijek pronađemo razlog zašto sada nije pravi trenutak.

Postavljanje previsokih očekivanja – želimo rezultate odmah, a kada ih ne dobijemo, gubimo motivaciju.

Odustajanje nakon pogreške – jedan loš dan ili neuspjeh doživimo kao dokaz da ne možemo uspjeti.

Vraćanje starim navikama – iako znamo da nam ne koriste, vraćamo se onome što nam je poznato i sigurno.

Pretjerana samokritičnost – umjesto da iz pogreške nešto naučimo, počinjemo govoriti sebi da nismo dovoljno dobri.

Uspoređivanje s drugima – tuđi napredak koristimo kao dokaz vlastitog neuspjeha.

Strah od promjene – želimo nešto novo, ali nas istovremeno plaši ono što bi promjena mogla donijeti.

Razmišljanje „ja sam jednostavno takav” – svoju prošlost pretvaramo u granicu svoje budućnosti.

Perfekcionizam – vjerujemo da moramo sve napraviti savršeno ili nema smisla ni pokušavati.

Samosabotaža je posebno opasna zato što je često ne prepoznajemo. Možemo misliti da nas zaustavljaju okolnosti, drugi ljudi ili nedostatak sreće, a zapravo sami sebi postavljamo prepreke.

Zato je svijest o vlastitoj samosabotaži jedan od važnih koraka u procesu promjene. Kada prepoznamo način na koji sami sebe zaustavljamo, možemo ga početi mijenjati.

Ako želimo promijeniti svoj život, moramo prvo prepoznati načine na koje sami sebi stojimo na putu.

Spasitelj, žrtva i progonitelj – tri uloge koje narušavaju odnose

 

U međuljudskim odnosima često ulazimo u različite uloge, a da toga nismo ni svjesni. Dramski trokut je koncept koji je osmislio američki psihijatar Stephen B. Karpman. Model opisuje tri uloge: žrtvu, spasitelja i progonitelja.

Najjednostavnije ih je razumjeti primjerom iz života.

Žrtva

Žrtva je osoba koja sebe doživljava kao nemoćnu i smatra da ne može utjecati na ono što joj se događa.

Primjerice, osoba stalno govori:

„Meni se uvijek sve loše događa. Ništa ne mogu promijeniti. Drugi su krivi za moje probleme.”

Takva osoba očekuje da netko drugi riješi njezin problem.

Spasitelj

Spasitelj je osoba koja preuzima odgovornost za probleme druge osobe.

Primjerice, prijatelj stalno ima financijske probleme. Umjesto da mu pomogne pronaći način da ih sam riješi, druga osoba mu stalno posuđuje novac, rješava njegove obaveze i donosi odluke umjesto njega.

Spasitelj pri tome misli:

„Ako mu ja ne pomognem, nitko neće.”

Problem nastaje kada pomoć prijeđe granicu i pretvori se u preuzimanje tuđe odgovornosti.

Progonitelj

Kada se spasitelj umori i postane frustriran, može prijeći u ulogu progonitelja.

Tada može reći:

„Dosta mi te je! Sam si kriv za sve svoje probleme. Nikada se nećeš promijeniti.”

Umjesto pomoći pojavljuju se ljutnja, osuda, napad i kažnjavanje.

Tada se druga osoba ponovno vraća u ulogu žrtve.

I tako nastaje začarani krug:

žrtva → spasitelj → progonitelj → žrtva

Važna karakteristika ovog modela jest da uloge nisu trajno vezane uz određene osobe. Ista osoba može u različitim trenucima života biti žrtva, spasitelj ili progonitelj.

Kako izgleda zdrav odnos?

Zdrav odnos ne znači da nikada nećemo trebati pomoć ili da nećemo pomagati drugima.

Razlika je u tome što ne preuzimamo tuđi život na sebe.

Možemo reći:

„Žao mi je što ti je teško. Mogu te saslušati i pomoći ti pronaći rješenje, ali ne mogu riješiti tvoj problem umjesto tebe.”

To više nije spašavanje, ali nije ni kažnjavanje.

Ne ostavljamo osobu samu, ali joj ne oduzimamo ni odgovornost.

Zdrav odnos nije odnos u kojem jedan spašava, drugi je nemoćan, a treći kažnjava, nego odnos u kojem svatko preuzima odgovornost za svoj život i poštuje odgovornost drugoga.

Konfrontacija u odnosima – zašto je ponekad nužna

 

Konfrontacija znači suočiti se s drugom osobom i otvoreno razgovarati o problemu, neslaganju ili ponašanju koje nam smeta. Ne znači svađati se, napadati ili vrijeđati, nego jasno reći što mislimo i zauzeti se za sebe ili druge ako ih zastupamo.

Konfrontirati se trebamo kada netko sustavno prelazi naše granice, ne poštuje nas, iskorištava našu dobrotu, vrijeđa nas ili svojim ponašanjem nanosi štetu nama ili drugima. Šutnja u takvim situacijama ne rješava problem, nego ga samo odgađa.

Zašto se ljudi ne konfrontiraju? Najčešće zato što se boje sukoba, odbacivanja, tuđe ljutnje ili posljedica, ali i zato što nemaju dovoljno unutarnje snage suočiti se s neugodnom situacijom.

Izbjegavanje konfrontacije kratkoročno donosi mir, ali dugoročno često stvara još veći problem.

Ali izbjegavanje svake konfrontacije ima svoju cijenu.

Ono što stalno prešućujemo ne nestaje, nego se s vremenom samo gomila.

Čime hraniš svoj um, to postaješ

 

Jedno od važnih životnih pravila jest da postajemo ono čemu svakodnevno izlažemo svoj um.

Sadržaj koji gledamo, slušamo i čitamo ostavlja trag na nama. Isto vrijedi i za ljude s kojima provodimo najviše vremena.

Ako svakodnevno izlažemo svoj um negativnosti, svađama, nasilju, ogovaranju, strahu i površnim sadržajima, s vremenom možemo početi takav način razmišljanja prihvaćati kao normalan.

Isto se događa i s ljudima koji nas okružuju. Njihovi stavovi, način razmišljanja i ponašanja postupno utječu na naše stavove, raspoloženje, vrijednosti i način na koji gledamo druge ljude i život.

Taj se proces često događa tiho i neprimjetno.

Zato bismo trebali paziti čime hranimo svoj um i s kim provodimo vrijeme.

Trebali bismo birati znanje i iskustva koja nas potiču na razmišljanje, učenje i osobni rast, kao i ljude uz koje se osjećamo prihvaćeno i slobodno biti ono što jesmo.

Istodobno, trebali bismo biti oprezni prema sadržajima i odnosima koji u nama stalno stvaraju negativnost, nezadovoljstvo i ogorčenost.

Naš um nije spremnik u koji moramo bez razmišljanja primati sve što nam je dostupno.

Imamo mogućnost izbora.

Zato dobro pazi s kim provodiš vrijeme i čime hraniš svoj um, jer i jedno i drugo sudjeluje u tome kakva ćeš osoba postati.

Ono čemu svakodnevno izlažeš svoj um postupno oblikuje način na koji misliš, osjećaš i živiš.

Tri ključne osobine pravog prijateljstva

 

Prijateljstvo je jedan od najvažnijih i najiskrenijih međuljudskih odnosa. Pravog prijatelja nije lako pronaći i steći. Kvalitetno prijateljstvo traži vrijeme, povjerenje i uzajamnost.

Tri ključne osobine pravog prijateljstva su iskrenost, povjerljivost i lojalnost.

Prijatelj je osoba koja će nam reći istinu kada ona nije ugodna, a ne samo ono što želimo čuti. 

Prijatelj je i osoba kojoj možemo povjeriti svoje misli, probleme i slabosti, znajući da ih neće prenositi drugima.

Lojalan prijatelj ostaje uz nas i kada smo u krizi i kada nam ne ide lako. To ne znači slijepo podržavanje. Pravi prijatelj će nam reći da griješimo i neće se u svemu slagati s nama, ali će naše prijateljstvo temeljiti na osobi, a ne na onome što od nje može dobiti.

Takve prijatelje nije lako pronaći i steći. Zato nije dovoljno samo tražiti iskrenost, povjerljivost i lojalnost kod drugih. I sami trebamo biti takvi prijatelji.

Jer prijateljstvo nije samo pitanje onoga što očekujemo od drugih, nego i onoga što smo sami spremni pružiti.

Iskrenost, povjerljivost i lojalnost su temelj povjerenja bez kojeg prijateljstvo ne može trajati.

Mojih pet najvažnijih vrijednosti

 

Osobni rast

Želim stalno učiti i napredovati.

Znanje i dijeljenje znanja

Želim ono što kroz život naučim pretvoriti u znanje koje može biti korisno i drugima.

Zdravlje

Zdravlje je temelj kvalitete života i zato želim svakodnevno ulagati u njega.

Sloboda i odgovornost

Moja sloboda raste s mojom spremnošću da preuzmem odgovornost za vlastiti život.

Istina

Istina mi je važnija od vlastitih uvjerenja i tuđeg mišljenja.

Vježba 1. Što nam je zaista važno i živimo li u skladu s tim?

Koliko zaista poznajemo sebe?

Znamo što drugi očekuju od nas. Znamo što društvo smatra važnim. Znamo što bismo trebali željeti. Ali znamo li što je nama zaista važno?

Povremeno je potrebno jednostavno sjesti sami sa sobom, bez drugih ljudi, bez tuđih mišljenja i bez izgovora i opravdavanja. Možete napraviti ovu jednostavnu vježbu.

Uzmite papir, razmislite i napišite 20 vrijednosti koje su vam važne. Možete ih napisati i manje ili više.

Nemojte razmišljati o tome što bi vam trebalo biti važno. Razmislite o tome što vam je zaista važno.

A onda napravite ono važnije – odaberite pet vrijednosti koje su vam danas najvažnije.

Ne prije deset godina. Ne ono što drugi očekuju od vas.

Nego ono što vam je važno danas.

Tih pet vrijednosti pomoći će vam jasnije vidjeti što vam je trenutačno važno i što određuje vaše životne prioritete.

Ali tu vježba ne završava.

Sada se zapitajte:

Živim li zaista u skladu s onim što kažem da mi je važno?

Na što zaista trošim svoje vrijeme i energiju?

Jesu li moje svakodnevne odluke u skladu s mojim vrijednostima?

Vidi li se u mom načinu života ono što kažem da mi je važno?

Nakon toga za svaku od svojih pet vrijednosti odredite dvije ocjene od 1 do 10:

Koliko mi je ova vrijednost važna?

Koliko trenutno živim u skladu s njom?

Spoznajom svojih sadašnjih vrijednosti usmjeravamo svoj život prema onome što nam je zaista važno.

Granice u komunikaciji – temelj zdravih odnosa

Granice u komunikaciji su izuzetno važne i jedne su od ključnih temelja zdravih međuljudskih odnosa.

Postaviti granicu znači jasno reći drugoj osobi što nam odgovara, a što ne. To ne znači biti grub, bezobrazan ili sebičan. To znači poštovati sebe, ali i druge.

Kada ne postavljamo granice, prečesto pristajemo na ono što zapravo ne želimo. Kada prešutimo ono što nam smeta, dopuštamo ponašanja koja nas povređuju. S vremenom se zbog toga pojavljuju osjećaji ljutnje, nezadovoljstva i iskorištenosti.

Granice su posebno važne u teškim razgovorima. Kada ih postavimo jasno i smireno, smanjujemo mogućnost daljnjih nesporazuma i produbljivanja sukoba.

Treba posebno naglasiti da granice imaju smisla samo ako ih sami poštujemo. Ako kažemo da nešto ne prihvaćamo, a zatim stalno popuštamo, drugima šaljemo suprotnu poruku.

Podjednako je važno znati postaviti granicu i samome sebi. Moramo znati kada trebamo stati, kada nešto više ne želimo raditi i što više ne želimo dopuštati u vlastitom životu.

Postavljanje granica nije udaljavanje od ljudi. Naprotiv, zdrave granice pomažu da odnosi budu jasniji, iskreniji i kvalitetniji.

Tko ne zna postaviti granicu, prije ili kasnije plaća cijenu vlastitog popuštanja.

Slobodni postajemo kada integriramo svoje emocije

 

Ne možemo postići unutarnju ravnotežu tako da bježimo od svojih emocija.

Svaka emocija koju osjećamo ima svoje mjesto u našem unutarnjem svijetu. Tuga, strah, ljutnja, krivnja, sram, radost, ljubav i bol dio su našeg ljudskog iskustva. Ne možemo izabrati samo emocije koje nam odgovaraju, a odbaciti one koje su nam teške.

Ono što ne želimo osjetiti ne nestaje zato što smo to potisnuli.

Potisnuta emocija ostaje u nama i nastavlja djelovati kroz naše reakcije, odnose i obrasce ponašanja koje iznova ponavljamo, čak i kada znamo da nam više ne koriste.

Zato emocije nije dovoljno samo prepoznati. Potrebno ih je proživjeti i integrirati.

Proživjeti emociju znači dopustiti sebi da je osjetimo, bez bježanja od nje. Integrirati je znači razumjeti je, prihvatiti kao dio vlastitog iskustva i dati joj mjesto u sebi.

Tada se događa važna promjena. Emocija više ne mora nestati, ali prestaje nesvjesno upravljati nama.

Možemo osjetiti strah, a ipak napraviti korak naprijed. Možemo osjetiti ljutnju, a ne dopustiti joj da upravlja našim postupcima. Možemo osjetiti tugu, a da ne ostanemo zarobljeni u njoj.

Biti slobodan od emocija ne znači ne osjećati ih.

To znači osjećati ih, a ipak biti slobodan izabrati kako ćemo reagirati.

Kada integriramo ono što smo dugo potiskivali, prestajemo živjeti iz starih emocionalnih obrazaca. Ne moramo više iznova ponavljati iste reakcije, iste odnose i iste životne priče.

Tada između emocije i naše reakcije nastaje prostor.

U tom prostoru nalazi se naša sloboda.

Ne postajemo slobodni kada prestanemo osjećati, nego kada ono što osjećamo više ne upravlja našim životom.

Svatko je u svojoj fazi razvoja

 

Svaki čovjek nalazi se u određenoj fazi vlastitog razvoja.

Netko tek uči ono što je drugome već odavno jasno. Netko još traži sebe, dok je drugi već pronašao odgovore na pitanja koja ga dugo muče. Netko uči kroz ljubav, netko kroz gubitak, netko kroz pogreške, a netko kroz odgovornost.

Zato nema smisla uspoređivati vlastiti put s putem drugoga čovjeka. Svatko ima svoje iskustvo, svoje vrijeme i svoje lekcije.

Važno je imati uvid u to gdje se trenutno nalazimo u vlastitom razvoju, prepoznati što kod sebe trebamo mijenjati i težiti tome da budemo bolji nego što smo bili jučer.

Čovjek ne može preskočiti vlastita iskustva. Ono što danas ne razumije, možda će razumjeti tek nakon onoga što tek treba proživjeti.

Prepoznati gdje se nalazimo znači znati što je naš sljedeći zadatak u životu.

Sreća drugih bi trebala biti i naša sreća

 

U životu sve teži ravnoteži.

Ravnoteža nam je potrebna zato što bez nje teško možemo biti istinski zadovoljni.

Zato bismo u životu trebali težiti ne samo vlastitoj sreći, nego i tome da ljudi oko nas budu sretni i u ravnoteži.

Ako u obitelji svatko može slobodno izraziti svoje potrebe, ako se ljudi međusobno poštuju i ako nitko ne mora stalno davati dok drugi samo uzimaju, stvara se ravnoteža. Ako na poslu postoji pošten odnos između odgovornosti, nagrade i poštovanja, ljudi mogu biti zadovoljniji. Ako u društvu postoji osjećaj da svatko ima svoje mjesto i vrijednost, stvaraju se uvjeti za zdravije odnose.

Sreća zato nije samo osobna stvar.

Teško je biti potpuno sretan ako su ljudi koji nas okružuju nesretni, poniženi, iskorišteni ili stalno izloženi nepravdi.

Kada nastojimo da i drugi budu dobro, ne gubimo ništa od vlastite sreće. Naprotiv, stvaramo okruženje u kojem sreća postaje zajednička vrijednost, a ravnoteža nešto što svi zajedno održavamo.

Naša sreća postaje potpunija kada svojim životom pridonosimo sreći i ravnoteži ljudi oko sebe.

Emocionalna stabilnost čuva naše zdravlje

 

Emocionalna stabilnost nije važna samo za naše odnose i način na koji doživljavamo sebe i život. Ona je izuzetno važna i za naše zdravlje.

Kada smo emocionalno stabilni, lakše se nosimo sa stresom, ne dopuštamo da nas svaka situacija izbaci iz ravnoteže i ne živimo stalno u stanju unutarnje napetosti. Na probleme gledamo smirenije, donosimo razumnije odluke i lakše prihvaćamo ono što ne možemo promijeniti.

Dugotrajna emocionalna napetost i dugotrajno potiskivanje emocija mogu nepovoljno djelovati na cijeli organizam. Stalni stres može narušavati san, probavu, imunitet i druge tjelesne funkcije. Zato briga o vlastitoj emocionalnoj stabilnosti nije samo pitanje psihičkog osjećaja, nego i odgovornosti prema vlastitom tijelu.

Što smo emocionalno stabilniji, to manje energije trošimo na unutarnje sukobe, strahove, ljutnju i nepotrebnu napetost. Tako stvaramo bolje uvjete i za psihičko i za tjelesno zdravlje.

Briga o vlastitim emocijama jednako je važna za naše zdravlje kao i briga o vlastitom tijelu.

Emocionalna stabilnost zahtijeva odgovoran način života

 

Emocionalna stabilnost ne nastaje samo radom na mislima i emocijama. Ona u velikoj mjeri ovisi i o tome kako živimo svaki dan.

Ako želimo biti emocionalno stabilni, moramo paziti na svoj životni ritam. Važno je kako se hranimo, kada odlazimo spavati i kada ustajemo, koliko se krećemo i bavimo fizičkom aktivnošću. Važno je i čime hranimo svoj um – što čitamo, što slušamo, koje sadržaje gledamo, s kime se družimo i kakvim se ljudima i informacijama svakodnevno izlažemo.

Čovjek koji je svakodnevno izložen nemiru, negativnosti, sukobima i kaosu može teže održavati unutarnji mir i emocionalnu stabilnost.

Zato briga o emocionalnom zdravlju počinje mnogo prije nego što se pojavi emocionalni problem. Ona počinje svakodnevnim izborima: što unosimo u tijelo, čime hranimo um, kako spavamo, koliko se krećemo, s kime se družimo i kakvom načinu života dopuštamo da oblikuje našu svakodnevicu.

Emocionalna stabilnost nije slučajnost. Ona je, između ostalog, rezultat načina na koji svakodnevno živimo.

Emocionalnu stabilnost možemo graditi samo ako odgovorno brinemo o vlastitom životu.

Kako prepoznati emocionalno stabilnu osobu?

 

Emocionalno stabilnu osobu možemo prepoznati i prije nego što je dublje upoznamo. Ne po tome što je uvijek mirna, nasmijana ili bez problema, nego po načinu na koji se odnosi prema životu, drugim ljudima i onome što još ne zna.

Prva karakteristika je radost.
Takva osoba zna uživati u životu i malim stvarima. Radost nije stalna vedrina niti odsutnost tuge, nego sposobnost da i unatoč životnim teškoćama prepoznaje i doživljava ono što je u životu vrijedno. Njezino zadovoljstvo ne ovisi stalno o vanjskim okolnostima, tuđem odobravanju ili tome da sve bude onako kako je zamislila.

Druga je nesebičnost.
Emocionalno stabilna osoba nema stalnu potrebu sve podrediti sebi. Može pomoći, saslušati, podijeliti i radovati se drugome bez očekivanja da za to odmah nešto dobije zauzvrat. Sigurna je u sebe pa joj tuđa dobrobit ne predstavlja prijetnju.

Treća je znatiželja.
Ona ne misli da već sve zna. Zanima je kako drugi ljudi razmišljaju, zašto se nešto događa i što još može naučiti. Zbog toga je spremna postavljati pitanja, slušati i promijeniti svoje mišljenje kada shvati da nije bila u pravu.

Ove tri osobine otkrivaju nešto dublje: emocionalno stabilna osoba nije stalno usmjerena na zaštitu vlastitog ega. Može se radovati, dati drugome prostor i priznati da još uvijek ima što naučiti.

Emocionalnu stabilnost najlakše prepoznajemo po radosti prema životu, nesebičnosti prema ljudima i znatiželji prema onome što još ne razumijemo.

Upoznaj osobu prije nego što je osudiš

 

Često o ljudima stvaramo mišljenje na temelju onoga što smo o njima čuli od drugih. Netko nam kaže kakva je neka osoba, što je napravila, kako razmišlja ili kakav je njezin karakter – i mi vrlo lako prihvatimo tu sliku kao istinu.

Ali pritom zaboravljamo da tuđe mišljenje nije naše iskustvo s tom osobom.

Svaki čovjek ima svoju priču, svoje okolnosti, strahove, iskustva, znanja i razloge zbog kojih nešto radi ili govori. Ako želimo nekoga stvarno razumjeti, moramo se potruditi upoznati ga, razgovarati s njim i pokušati sagledati situaciju iz njegove perspektive.

To ne znači da trebamo opravdavati nečije postupke. Znači da prije donošenja suda trebamo pokušati razumjeti činjenice i okolnosti.

Posebno trebamo biti oprezni kada o nekome stvaramo mišljenje samo na temelju onoga što nam je netko drugi rekao.

Možemo nekoga pogrešno procijeniti upravo zato što smo prihvatili tuđi zaključak, a da nikada nismo pokušali upoznati čovjeka koji stoji iza te priče.

Razumijevanje traži trud, vrijeme i spremnost da čujemo i drugu stranu.

Ne stvaraj mišljenje o čovjeku na temelju tuđih riječi – upoznaj ga, pokušaj ga razumjeti i tek tada donesi svoj zaključak.

Znanje i razumijevanje – temelj dobrih odnosa

 

U odnosima s drugim ljudima dvije su osobine posebno važne: znanje i razumijevanje.

Znanje nam omogućuje da razlikujemo činjenice od pretpostavki, da razumijemo okolnosti i da ne donosimo zaključke na temelju onoga što samo mislimo ili osjećamo.

No samo znanje nije dovoljno.

Potrebno je i razumijevanje – sposobnost da pokušamo sagledati drugu osobu, njezine postupke i okolnosti iz njezine perspektive.

Često osuđujemo druge zato što njihovo ponašanje promatramo samo iz vlastitog kuta. Ne znamo što su proživjeli, što znaju, čega se boje, što ih pokreće i zašto su u određenom trenutku postupili upravo tako.

To ne znači da trebamo opravdavati svaki postupak. Razumjeti nekoga ne znači odmah se složiti s njim.

Razumjeti zapravo znači pokušati shvatiti prije nego što osudimo.

Što više znamo, manje smo skloni stvarati zaključke bez dovoljno činjenica. Što više razumijemo, manje smo skloni drugima pripisivati loše namjere.

Zato su znanje i razumijevanje toliko važni u svim ljudskim odnosima – u obitelji, prijateljstvu, na poslu i u društvu.

Puno rjeđe bismo osuđivali druge kada bismo se prije suda potrudili više saznati i više razumjeti.

Koncepti stvaranja „neprijatelja“ i „kruha i igara“ kao bijeg od stvarnih problema

 

Postoji snažna sličnost između pojedinca i društva: kada se ne žele suočiti s vlastitim problemima, traže nešto što će im odvući pažnju od suočavanja sa samima sobom.

Pojedinac to može učiniti tako da za svoje probleme pronađe krivca. Za ono što mu se događa krivi partnera, roditelje, šefa, društvo ili državu. Tako ne mora pogledati prema sebi i preuzeti odgovornost.

Društvo može učiniti isto. Kada postoje ozbiljni unutarnji problemi, pažnja se može usmjeravati prema stvaranju slike vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja, umjesto prema suočavanju s onim što ne funkcionira unutar samog društva. Može se stvarati osjećaj ugroženosti, podjela na „nas“ i „njih“ i potreba da se pronađe netko koga ćemo kriviti.

Drugi način bijega je koncept „kruha i igara“.

Kada je čovjek nezadovoljan svojim životom, može stalno tražiti zabavu i druge distrakcije kako ne bi morao razmišljati o svojim problemima i odgovornosti za njihovo rješavanje.

Isto se može dogoditi i društvu. Kada se zabava, senzacije, sukobi i neprijatelji koriste kao trajna distrakcija, pažnja se može odvlačiti od stvarnih problema koji određuju njihov život.

Obrazac je sličan: umjesto suočavanja – distrakcija; umjesto odgovornosti – krivac.

A dok imamo nekoga koga možemo kriviti i nešto čime možemo zaokupiti pažnju, ne moramo postaviti najvažnije pitanje:

Što je ono s čime se zapravo ne želimo suočiti?

Prava promjena počinje onoga trenutka kada prestanemo tražiti neprijatelje, prestanemo bježati u distrakcije i preuzmemo odgovornost za ono što možemo mijenjati.

Prava sloboda počinje preuzimanjem odgovornosti

 

Prava sloboda počinje onda kada shvatimo da smo mi odgovorni za svoj život.

To ne znači da nam nitko ne treba niti da nikada ne trebamo prihvatiti pomoć. Znači da svoj život ne smijemo temeljiti na drugima – na njihovoj pomoći, odobravanju, ponašanju ili mišljenju.

Drugi ljudi mogu utjecati na naše okolnosti, ali ne moraju upravljati našim unutarnjim životom.

Zato nije slobodan onaj koji za svoju situaciju stalno optužuje državu, roditelje, obitelj, susjede, prijatelje, šefa ili kolege. Možda su nam neki od njih doista otežali život. Možda nam je učinjena nepravda. Ali ako zbog toga cijeli život ostanemo zarobljeni u ljutnji, ogorčenosti i osjećaju nemoći, i dalje im dopuštamo da upravljaju nama.

Sloboda počinje kada kažemo:

„Možda nisam birao okolnosti u kojima sam se našao, ali biram što ću s njima učiniti.”

Tada prestajemo biti žrtve okolnosti i postajemo odgovorni za vlastiti život.

Ne možemo kontrolirati što će drugi učiniti, ali možemo raditi na tome da njihove riječi i postupci ne određuju našu vrijednost, naše raspoloženje i naše odluke.

Što manje ovisimo o drugima, a više preuzimamo odgovornost za sebe, to smo slobodniji.

Prava sloboda počinje onda kada prestanemo pitati tko je kriv i počnemo pitati: „Što ja sada mogu učiniti?”

Svatko radi najbolje što u tom trenutku zna

 

Svatko od nas je individualac. Imamo različita iskustva, znanja, sposobnosti, karaktere, strahove i životne okolnosti. Zato ne možemo očekivati da svi razmišljaju, osjećaju i postupaju na isti način.

Važno je biti svjestan činjenice da svatko u određenom trenutku radi najbolje što tada zna.

To ne znači da su naše odluke uvijek dobre niti da ne trebamo odgovarati za njihove posljedice. Znači samo da čovjek najčešće djeluje iz razine znanja, iskustva i svijesti koju u tom trenutku ima.

Zato nije korisno sebe stalno osuđivati zbog prošlih odluka iz perspektive današnjeg znanja. Ono što danas razumijemo, možda tada jednostavno nismo mogli razumjeti.

Isto vrijedi i za druge.

Možemo se ne slagati s nečijim postupkom, možemo postaviti granice i tražiti odgovornost, ali ne moramo zbog toga osuđivati cijelu osobu. I drugi ljudi djeluju iz svoje razine iskustva i razumijevanja.

„Radio sam najbolje što sam tada znao” ne znači opravdavati pogreške. To znači razumjeti odakle smo krenuli i iz svojih iskustava učiti kako sutra možemo bolje.

Jer život nije natjecanje u tome tko će biti savršen, nego proces u kojem stalno učimo, sazrijevamo i postajemo svjesniji sebe i drugih.

Jučer si radio najbolje što si znao; tvoja je odgovornost da danas znaš više i postupaš bolje.

Kad nas emocija upozori na nas same

 

Emocije su vodiči koji nam pokazuju gdje još nismo slobodni i na čemu trebamo raditi.

Kada nas netko naljuti, povrijedi, izazove zavist ili u nama probudi strah, često prvo tražimo krivca: „On je kriv što se ja ovako osjećam.”

Ali puno korisnije je zastati i pitati se:

Zašto me ovo toliko pogodilo? Što mi ova emocija govori o meni?

Možda je netko dotaknuo našu nesigurnost, povrijeđeni ego, potrebu za tuđim odobravanjem, strah od odbacivanja ili neko drugo mjesto u kojem nismo slobodni.

To, naravno, ne znači da je druga osoba uvijek u pravu. Ali svaka snažna emocija može postati prilika da bolje upoznamo sebe i napravimo korak prema vlastitoj slobodi.

Zato bi ustvari trebali biti zahvalni ljudima koji nas „bocnu”. Ne zato što su nas povrijedili, nego zato što su nam pokazali mjesto na kojem još trebamo raditi na sebi.

Čovjek postaje slobodniji kada ga sve manje toga može pogoditi, a sve više svojih emocija može razumjeti.

Upravo ono što nas najviše boli pokazuje nam put prema onome čega se trebamo osloboditi.

Četiri koraka prema slobodnijem i snažnijem čovjeku

Napredovanje u životu ne znači samo ostvarivati više, imati više ili postići više. Pravo napredovanje događa se onda kada čovjek postupno postaje zreliji, svjesniji, snažniji i slobodniji.

Izgradnja karaktera nije jednokratan događaj. To je dugotrajan proces u kojem učimo, stječemo iskustvo, upoznajemo sebe, prepoznajemo vlastite slabosti i postupno se oslobađamo onoga što nas ograničava.

U tom procesu posebno su važna četiri područja: znanje, iskustvo, emocije i suočavanje sa strahovima.

Znanje – razumjeti sebe i život

Znanje je prvi korak jer bez razumijevanja teško možemo kvalitetno djelovati.

Čovjek koji želi napredovati mora biti spreman učiti. Ne samo o poslu, svijetu i drugim ljudima nego i o sebi. Treba upoznavati vlastite obrasce ponašanja, načine razmišljanja, slabosti, vrijednosti i motive.

Što više razumijemo, to više mogućnosti imamo za kvalitetan izbor.

Neznanje često ostavlja čovjeka zarobljenim u istim obrascima. On ponavlja iste pogreške jer ne razumije zašto ih čini. Znanje mu omogućuje da zastane, pogleda sebe iz druge perspektive i počne birati drugačije.

Ali znanje samo po sebi nije dovoljno.

Iskustvo – znanje pretvoriti u život

Čovjek može mnogo toga znati, a ipak ne živjeti ono što zna.

Zato je iskustvo drugi važan korak. Tek kada znanje primijenimo u stvarnom životu, ono počinje dobivati svoju pravu vrijednost.

Iskustvo nastaje kroz pokušaje, pogreške, uspjehe, neuspjehe, odnose s ljudima i suočavanje sa životnim situacijama. Ono nas uči onome što nijedna knjiga ne može u potpunosti prenijeti.

Čovjek kroz iskustvo postaje realniji. Uči da nije dovoljno znati što bi trebalo napraviti – potrebno je imati snagu to i učiniti.

Zato iskustvo postupno pretvara znanje u mudrost.

Emocije – znakovi koji nam pokazuju gdje trebamo raditi na sebi

Treće područje često zanemarujemo.

Mnogi ljudi svoje neugodne emocije žele što prije ukloniti. Kada osjete ljutnju, zavist, ljubomoru, sram, nesigurnost ili strah, pokušavaju ih potisnuti ili ih pripisuju drugim ljudima i okolnostima.

Međutim, emocije mogu biti važni signali o nama samima.

Ako nas nečije mišljenje pretjerano pogađa, možda nam je previše važna potvrda drugih ljudi.

Ako teško podnosimo tuđi uspjeh, možda u sebi nosimo nesigurnost ili osjećaj vlastite nedovoljnosti.

Ako se neprestano ljutimo kada stvari nisu pod našom kontrolom, možda trebamo raditi na prihvaćanju vlastitih granica.

Ako se bojimo odbijanja, kritike ili neuspjeha, možda još uvijek svoju vrijednost previše povezujemo s mišljenjem drugih.

Zato emociju ne treba odmah osuđivati. Treba je saslušati.

Ona nam ponekad pokazuje upravo ono mjesto u nama na kojem nismo slobodni.

Cilj nije osloboditi se emocija. Čovjek bez emocija ne bi bio slobodan čovjek, nego čovjek bez važnog dijela sebe. Cilj je razumjeti svoje emocije, prihvatiti ih i naučiti njima upravljati tako da one ne upravljaju nama.

Suočavanje sa strahovima – širenje prostora vlastite slobode

Četvrti korak je suočavanje sa strahovima.

Svatko ima svoje strahove. Netko se boji neuspjeha, netko kritike, netko odbijanja, netko promjene, a netko odgovornosti. Neki se ljudi boje ostati sami, dok se drugi boje zauzeti za sebe.

Problem nije u tome što osjećamo strah.

Problem nastaje kada zbog straha počnemo organizirati svoj život oko izbjegavanja onoga čega se bojimo.

Tada strah postaje granica našeg života.

Nećemo reći ono što mislimo jer se bojimo tuđe reakcije. Nećemo pokušati nešto novo jer se bojimo neuspjeha. Nećemo postaviti granicu jer se bojimo da ćemo nekoga izgubiti. Nećemo napraviti promjenu jer nam je poznata situacija, koliko god nam bila loša.

Tako čovjek može godinama živjeti unutar vrlo uskog prostora vlastite sigurnosti.

Zato se karakter izgrađuje i kroz hrabrost da učinimo ono što je ispravno unatoč strahu.

Suočavanje sa strahom ne znači ne osjećati strah. Hrabrost nije odsutnost straha, nego sposobnost da čovjek ne dopusti strahu da upravlja njegovim životom.

Svaki put kada se suočimo s nečim čega smo se bojali, a što je vrijedno i potrebno učiniti, postajemo malo slobodniji.

Razvoj je proces oslobađanja

Kada povežemo ova četiri područja, dobivamo puno širu sliku osobnog razvoja.

Znanje nam omogućuje da razumijemo.

Iskustvo nam omogućuje da naučeno primijenimo.

Emocije nam pokazuju gdje imamo unutarnje slabosti, vezanosti i ograničenja.

Suočavanje sa strahovima omogućuje nam da ta ograničenja postupno nadilazimo.

Zato osobni razvoj nije samo gomilanje znanja, čitanje knjiga, pohađanje edukacija ili ostvarivanje ciljeva.

Čovjek može biti obrazovan, uspješan i sposoban, a istovremeno ostati zarobljen vlastitim strahovima, nesigurnostima, potrebom za odobravanjem ili nemogućnošću da kontrolira vlastite emocije.

Pravi razvoj događa se kada ono što znamo počnemo živjeti.

Kada svoje iskustvo koristimo za mudrije odluke.

Kada svoje emocije koristimo kao putokaze prema onome što trebamo mijenjati.

I kada se, korak po korak, počnemo suočavati s onim što nas je godinama ograničavalo.

Izgradnja karaktera zato nije stvar stvaranja neke potpuno nove osobe.

Ona je prije svega proces oslobađanja od onoga što nas sprječava da budemo najbolja verzija sebe.

Znanje nas čini svjesnijima, iskustvo mudrijima, emocije nam pokazuju na čemu trebamo raditi, a suočavanje sa strahovima čini nas slobodnijima.