Komunikacija se prilično često odvija između ljudi koji nemaju jednaku razinu znanja, iskustva ili razumijevanja određene teme.
Kada razgovaramo s osobom koja nešto razumije manje od nas, prirodno je da svoju komunikaciju moramo prilagoditi njezinoj razini razumijevanja. To znači pojednostaviti ono što govorimo, objasniti drugačijim riječima ili izostaviti ono što u tom trenutku nije potrebno.
Ali ako to moramo činiti stalno, komunikacija postaje jako zamorna.
Dugotrajno i jednostrano prilagođavanje može izazvati frustraciju, nestrpljenje, netoleranciju i osjećaj da se komunikacija ne razvija. S vremenom sve to može dovesti do izbjegavanja razgovora s tim osobama, jer više ne osjećamo da razgovor vodi prema međusobnom razumijevanju, nego da se stalno vrtimo u istom krugu.
Izuzetno je važan i sadržaj komunikacije. Kada razgovaramo s osobom koja ima manje znanja ili iskustva o određenoj temi, ponekad i teme razgovora moramo prilagoditi. Ako se to stalno događa, razgovor može postati jednostavniji, predvidljiviji i manje poticajan, pa umjesto mentalnog poticaja počinje stvarati osjećaj napora i zamora.
Stoga nije pametno uvijek dodatno pojednostavljivati našu komunikaciju. Ponekad je potrebno samo kratko i jasno reći ono što želimo te, ako je potrebno, jednom dodatno pojasniti. Nakon toga treba jednostavno dati vrijeme drugoj osobi da sama napravi korak prema razumijevanju.
Kada prilagođavanje postane stalno i jednostrano, vrijeme je za granice, drugačiji odnos ili udaljavanje iz njega.
Jedan od najboljih testova kvalitete odnosa između dvoje ili više ljudi jest kako doživljavaju šutnju.
Ako dvoje ljudi mogu biti zajedno u tišini, bez potrebe da je pod svaku cijenu ispune riječima, to govori o bliskosti, sigurnosti i međusobnom prihvaćanju.
Ali ako je šutnja neugodna, ako stvara napetost, nelagodu ili potrebu da se stalno nešto govori, odnos nije izgrađen na zadovoljavajućoj razini.
Bliskost je kada je ugodno i onda kada nema riječi.
Kvalitetni odnosi nisu oni u kojima uvijek imamo nešto za reći, nego oni u kojima možemo mirno šutjeti i samo biti prisutni.
Uzvišene emocije su pozitivne emocije koje nas iznutra podižu i potiču na dobro. To su emocije kao što su ljubav, radost, zahvalnost, optimizam, suosjećanje, oprost i nadahnuće.
One su važne jer utječu na naše misli, ponašanje, tijelo i odnose s drugima. Znanstvena istraživanja, primjerice, pokazala su da su pozitivne emocije i psihološka stanja, poput zahvalnosti i optimizma, povezana s povoljnijim zdravstvenim ishodima, osobito kada je riječ o kardiovaskularnom zdravlju.
Kada osjećamo zahvalnost, lakše primjećujemo ono što imamo. Kada osjećamo suosjećanje, spremniji smo pomoći drugome. Kada osjećamo ljubav, lakše se povezujemo s drugim ljudima.
Ove emocije možemo poticati jednostavnim postupcima: izražavanjem zahvalnosti, pomaganjem drugima, volontiranjem, boravkom u prirodi, aktivnostima koje nas ispunjavaju, druženjem s pozitivnim ljudima i osvješćivanjem vlastitih emocija.
To uopće ne znači da trebamo potiskivati ljutnju, tugu ili strah. I te emocije imaju svoju ulogu. Važno je razumjeti ih i ne dopustiti da trajno upravljaju našim ponašanjem.
Ne možemo birati svaku emociju koju ćemo osjetiti, ali možemo svjesno poticati emocije koje pozitivno djeluju na naš život, odnose i zdravlje.
Mnogi danas rade samo na svojoj vanjskoj ljepoti. Brinu o izgledu, tijelu, odjeći, frizuri i svemu onome što je svima drugima odmah vidljivo.
No puno je manje onih koji rade na svojoj unutarnjoj ljepoti – na sebi, svojim mislima, emocijama, stavovima, karakteru i odnosu prema drugima.
A upravo se ta unutarnja promjena najviše vidi. Osoba može biti fizički lijepa, ali ako iz nje izlaze ljutnja, zavist, oholost, nezadovoljstvo ili hladnoća, tu osobu teško da se može doživjeti kao istinski lijepu.
S druge strane, postoje one osobe koje možda nisu posebno lijepe prema uobičajenim kriterijima, ali iz njih zrače mir, toplina, dobrota, sigurnost i ljubav. Njihova prisutnost jednostavno godi.
Vanjska ljepota privuče pogled, ali unutarnja ljepota privuče čovjeka.
Vanjski izgled pokazuje kako izgledamo, a unutarnja ljepota pokazuje tko smo.
Asertivnost je sposobnost da jasno, otvoreno i odlučno izrazimo svoje mišljenje, osjećaje, potrebe i granice, a da pritom poštujemo druge ljude.
Ona se nalazi između pasivnosti i agresivnosti. Pasivna osoba često prešuti ono što misli kako ne bi došlo do sukoba, dok agresivna pokušava nametnuti svoje mišljenje drugima. Asertivna osoba zna reći što misli, ali bez napadanja, vrijeđanja ili omalovažavanja.
Biti asertivan znači razumjeti da imam pravo na svoje mišljenje, ali i da ga imaju drugi. Ne moram se složiti s nekim samo zato što ima autoritet, niti moram odustati od svog stava zato što se druga osoba sa mnom ne slaže.
Asertivnost nam pomaže postaviti zdrave granice, zauzeti se za sebe, smanjiti nakupljanje nezadovoljstva i graditi kvalitetnije odnose s drugima. Ona razvija samopoštovanje jer nas uči da možemo biti svoji bez potrebe da povređujemo druge.
Asertivnost znači zauzeti se za sebe, a pritom ne ugrožavati dostojanstvo drugih.
