Postoji snažna sličnost između pojedinca i društva: kada se ne žele suočiti s vlastitim problemima, traže nešto što će im odvući pažnju od suočavanja sa samima sobom.
Pojedinac to može učiniti tako da za svoje probleme pronađe krivca. Za ono što mu se događa krivi partnera, roditelje, šefa, društvo ili državu. Tako ne mora pogledati prema sebi i preuzeti odgovornost.
Društvo može učiniti isto. Kada postoje ozbiljni unutarnji problemi, pažnja se može usmjeravati prema stvaranju slike vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja, umjesto prema suočavanju s onim što ne funkcionira unutar samog društva. Može se stvarati osjećaj ugroženosti, podjela na „nas“ i „njih“ i potreba da se pronađe netko koga ćemo kriviti.
Drugi način bijega je koncept „kruha i igara“.
Kada je čovjek nezadovoljan svojim životom, može stalno tražiti zabavu i druge distrakcije kako ne bi morao razmišljati o svojim problemima i odgovornosti za njihovo rješavanje.
Isto se može dogoditi i društvu. Kada se zabava, senzacije, sukobi i neprijatelji koriste kao trajna distrakcija, pažnja se može odvlačiti od stvarnih problema koji određuju njihov život.
Obrazac je sličan: umjesto suočavanja – distrakcija; umjesto odgovornosti – krivac.
A dok imamo nekoga koga možemo kriviti i nešto čime možemo zaokupiti pažnju, ne moramo postaviti najvažnije pitanje:
Što je ono s čime se zapravo ne želimo suočiti?
Prava promjena počinje onoga trenutka kada prestanemo tražiti neprijatelje, prestanemo bježati u distrakcije i preuzmemo odgovornost za ono što možemo mijenjati.
Nema komentara:
Objavi komentar